Profil psihološke traume
Ne postoji čarobno rješenje problema nasljeđa nasilja u društvu. Iscjeljenje je dugotrajan i kulturno uvjetovan proces.
Naša organizacija procjenjuje da čak i nakon 29 godina poslije rata, gotovo svaka osoba ima psihološke posljedice od događaja rata. Među najviše traumatiziranima su bivši vojnici koji su vidjeli i činili stvari koje nijedna osoba ne treba nikada vidjeti ni činiti. Mnogi su se vratili sa fronta desetkovani emocionalno i fizički u svoje razrušene živote. Psihotrauma je jedan od ključnih pojmova u psihopatologiji i ne odnosi se samo za etiologiju PTSP-a, koja je po definiciji posljedica traumatičnnih stresnih životnih događaja. Ključno pitanje je zašto neke osobe dobiju PTSP a druge ne unatoč izlaganju potencijalno traumatskim događajima.
Međutim, istraživanja i klinička opažanja su pokazala da učinci traumatskih događaja nisu ograničeni samo na osobe izravno izložene događaju ,nego da utječu i na druge u njihovoj okolini kao što su obitelj, prijatelji, pomagače i sve koji su na neki način povezani s tom osobom ili situacijom.
Takvi učinci na druge uključuje različite post-traumatske simptome poput glavobolje, problema sa disanjem, opsesivne slike, povećani osjećaj ranjivosti, poteškoće u povjerenju drugima i emocionalni zastoj.
Preliminarni rezultati istraživanja smrtnosti hrvatskih branitelja upućuju na veliki broj smrtnosti od: karcinoma, bolesti kardiovaskularnog sustava (srčani i moždani udar), kao i od ozljeda, trovanja i drugih sličnih uzroka. Prema dostupnim podacima, primarni uzroci smrtnosti u općoj populaciji Hrvatske su bolesti kardiovaskularnog sustava, dok uzrok smrtnosti hrvatskih branitelja je primarno karcinom. Uznemirujući broj samoubojstava može biti posljedica zaključka da više od dva desetljeća nakon rata ljudi sve više pate od vlastite negativne društvene percepcije i problema u njihovom društvenom okruženju, a ne od izravnog utjecaja nasilja. Čini se da je uloga poslijeratnih uvjerenja, očekivanja, objašnjenja i atribucije od velike važnosti uz posljedice samog rata.
Posttraumatic embitterment syndrome (PTED), kako je Linden nedavno opisao (2003), može pridonijeti boljem razumijevanju porasta dijagnoze PTSP-a u Hrvatskoj. PTED je svestrana vrsta reakcije koja se često vidi kod ljudi koji su izloženi događajima osobne nepravde, poniženja, frustracije i bespomoćnosti povezane za dugotrajnim osjećajem ljutnje. (Linden et al. 2007.)
Različiti pojmovi korišteni su za opisivanje drugog značajnog fenomena, na primjer: “sekundarne traumatizacije” (Rosenheck & Nathan, 1985), traumatski kontratransfer (Herman, 1992), posredna traumatizacija (McCann & Pearlman, 1990).
Iako su pojmovi poput “sekundarne” i “posredne” traume predloženi kako bi se taj fenomen razlikovao od “primarne” i “izravne” traume prve generacije, prijenos traume uključuje i utjecaj na supružnike i pomagače.
S posebnim naglaskom na generacijski prijenos od roditelja na dijete, proces prijenosa je objašnjen kao trans-generacijski, međugeneracijski (e.g. Sigel & Weinfeld, 1987), multi generacijski (e.g. Danieli, 1998); ili krosgeneracijski.
Iako je istraživanje preživjelih žrtava od Holokausta stara više od pola stoljeća, još uvijek postoje otvorena pitanja o tome kako se taj prijenos događa. Integrativni pristup uzima u obzir interakciju između različitih razina transgenerativnog utjecaja, što upućuje na to da je prijenos uzrokovan različitim čimbenicima, uključujući biološku predispoziciju, povijest individualnog razvoja, utjecaj obitelji i društvene okolnosti, političku retoriku, ekonomske čimbenike i narative na različitim razinama.
Studije o međugeneracijskom prijenosu traume na području istočne Europe su ograničena. Istraživanja lokalnih psihoterapeuta pokazala su kako neki roditelji prenose psihološke simptome i osobine ličnosti na svoju djecu- povećanu razinu sumnje,nepovjerenja i krivnje, u kombinaciji s poricanjem ili izbjegavanjem doživljavanja ranjivosti i gubitka. Ove osobine mogu biti prilagodljive u represivnoj ili bezakonskoj atmosferi, ali su također štetne za psihološki razvoj djece (Lindy & Lifton, 2001).
Obično, traumatizirani ljudi i dalje žive u pokušaju da funkcioniraju “normalno”, ali nose svoju napetost samo ispod površine, ne znajući kako to riješiti. Ljudi koriste alkohol kako bi sami liječili svoje simptome. Terapija je kulturološki stigmatizirana, pa je rijetkost da će se žrtve traume odlučiti za takav oblik liječenja. Prevalencija traume je produžena kombinacijom siromaštva, političke ravnodušnosti, stigmatizacije protiv traženja mentalne zdravstvena zaštita, i preopterećen sustav mentalnog zdravlja.
Međutim, sada je psihološki pritisak dosegao tako visoku razinu da mnogi traže psihološku pomoć unatoč stigmatizaciji. Tamo u većini slučajeva dobivaju lijekove koji samo nakratko ublaže simptome. Nažalost, daju im se lijekovi na vrlo dug period. Takav psihofarmakološki tretman praktički je jedini oblik pomoći koji odražava opći pristup u sustavu mentalnog zdravlja. Farmakoterapija je često poželjna jer zahtjeva manje vremena i predstavlja jednostavnije rješenje za već preopterećen sustav primarne zdravstvene zaštite. Osim toga to je jedno od najčešće korištenih sredstava za samopomoć ili samo zloupotrebu. Vrlo često neka područja imaju premalo kvalificiranih liječnika koji su preopterećeni, te su skloni propisivati lijekove na recept. Ima ljudi koji budu na sedam ili osam različitih lijekova. Međutim, lijekovi obično nisu najprikladniji način liječenja psihotraume a ljudi prečesto postaju ovisni o tim lijekovima na recept.
Ako se koristi širi koncept iscjeljivanja u kojem se osobnost ne razmatra odvojeno od društvenog konteksta, onda je prebacivanje s "žrtve" na "preživjelog" jednako pitanje društvene pravde kao i pitanje bilo kojeg osobnog procesa koji pojedinac poduzima.
Summerfield tvrdi da: “ako simbolične akcije nisu povezane sa isporukom istine, pravde, i društvenih promjena, oni su u opasnosti da se vide kao strategija “otkupljenja” od preživjelih. Socijalna reforma je najbolji lijek, za žrtve rata i zlodjela; to znači javno priznanje i pravdu. Zdravlje i bolest imaju društvene i političke korijene: post-traumatske reakcije nisu samo privatni problem i dužnost pojedinca da se oporavi, već optužnica društveno-političkim snagama koje su ih proizvele. (Summerfield, D. “War and Mental Health: a Brief Overview.” British Medical Journal 321(2000): 232–235. )
Pristup problemu
Smatramo da trenutno nema dovoljan broj stručnjaka koji se mogu baviti situacijom, niti se u dogledno vrijeme može obučiti dovoljan broj. U društvima u kojima radimo postoji snažna stigmatizacija protiv odlaska psihijatru ili psihologu. Iz tog razloga najbolje rješenje vidimo u dobro obučenim i superviziranim Peer savjetnicima “peer counselors”. Riječ peer engleskog je podrijetla i označava vršnjake/inje, odnosno, kolege/ice ili ravnopravne osobe. Ova metoda savjetovanja odnosi se na organiziranu laičku pomoć putem koje osobe sa sličnim iskustvima savjetuju druge osobe. Osposobljavanje takvih ljudi traje 150 sati.
Također čvrsto vjerujemo da je zacjeljivanje rana uzrokovanih traumom nužan uvjet pomirenja, ili kako profesor Adam Curle kaže, uvjet za mir. Smatramo da je upravo ta komponenta sastavni dio problema koji do sada nije bio integriran u strategiju rješavanja sukoba. Istinsko iscjeljivanje zahtjeva stalne osobne, društvene i političke pokušaje integriranja patnje prošlosti u sadašnjost.
Naša organizacija procjenjuje da čak i nakon 29 godina poslije rata, gotovo svaka osoba ima psihološke posljedice od događaja rata. Među najviše traumatiziranima su bivši vojnici koji su vidjeli i činili stvari koje nijedna osoba ne treba nikada vidjeti ni činiti. Mnogi su se vratili sa fronta desetkovani emocionalno i fizički u svoje razrušene živote. Psihotrauma je jedan od ključnih pojmova u psihopatologiji i ne odnosi se samo za etiologiju PTSP-a, koja je po definiciji posljedica traumatičnnih stresnih životnih događaja. Ključno pitanje je zašto neke osobe dobiju PTSP a druge ne unatoč izlaganju potencijalno traumatskim događajima.
Međutim, istraživanja i klinička opažanja su pokazala da učinci traumatskih događaja nisu ograničeni samo na osobe izravno izložene događaju ,nego da utječu i na druge u njihovoj okolini kao što su obitelj, prijatelji, pomagače i sve koji su na neki način povezani s tom osobom ili situacijom.
Takvi učinci na druge uključuje različite post-traumatske simptome poput glavobolje, problema sa disanjem, opsesivne slike, povećani osjećaj ranjivosti, poteškoće u povjerenju drugima i emocionalni zastoj.
Preliminarni rezultati istraživanja smrtnosti hrvatskih branitelja upućuju na veliki broj smrtnosti od: karcinoma, bolesti kardiovaskularnog sustava (srčani i moždani udar), kao i od ozljeda, trovanja i drugih sličnih uzroka. Prema dostupnim podacima, primarni uzroci smrtnosti u općoj populaciji Hrvatske su bolesti kardiovaskularnog sustava, dok uzrok smrtnosti hrvatskih branitelja je primarno karcinom. Uznemirujući broj samoubojstava može biti posljedica zaključka da više od dva desetljeća nakon rata ljudi sve više pate od vlastite negativne društvene percepcije i problema u njihovom društvenom okruženju, a ne od izravnog utjecaja nasilja. Čini se da je uloga poslijeratnih uvjerenja, očekivanja, objašnjenja i atribucije od velike važnosti uz posljedice samog rata.
Posttraumatic embitterment syndrome (PTED), kako je Linden nedavno opisao (2003), može pridonijeti boljem razumijevanju porasta dijagnoze PTSP-a u Hrvatskoj. PTED je svestrana vrsta reakcije koja se često vidi kod ljudi koji su izloženi događajima osobne nepravde, poniženja, frustracije i bespomoćnosti povezane za dugotrajnim osjećajem ljutnje. (Linden et al. 2007.)
Različiti pojmovi korišteni su za opisivanje drugog značajnog fenomena, na primjer: “sekundarne traumatizacije” (Rosenheck & Nathan, 1985), traumatski kontratransfer (Herman, 1992), posredna traumatizacija (McCann & Pearlman, 1990).
Iako su pojmovi poput “sekundarne” i “posredne” traume predloženi kako bi se taj fenomen razlikovao od “primarne” i “izravne” traume prve generacije, prijenos traume uključuje i utjecaj na supružnike i pomagače.
S posebnim naglaskom na generacijski prijenos od roditelja na dijete, proces prijenosa je objašnjen kao trans-generacijski, međugeneracijski (e.g. Sigel & Weinfeld, 1987), multi generacijski (e.g. Danieli, 1998); ili krosgeneracijski.
Iako je istraživanje preživjelih žrtava od Holokausta stara više od pola stoljeća, još uvijek postoje otvorena pitanja o tome kako se taj prijenos događa. Integrativni pristup uzima u obzir interakciju između različitih razina transgenerativnog utjecaja, što upućuje na to da je prijenos uzrokovan različitim čimbenicima, uključujući biološku predispoziciju, povijest individualnog razvoja, utjecaj obitelji i društvene okolnosti, političku retoriku, ekonomske čimbenike i narative na različitim razinama.
Studije o međugeneracijskom prijenosu traume na području istočne Europe su ograničena. Istraživanja lokalnih psihoterapeuta pokazala su kako neki roditelji prenose psihološke simptome i osobine ličnosti na svoju djecu- povećanu razinu sumnje,nepovjerenja i krivnje, u kombinaciji s poricanjem ili izbjegavanjem doživljavanja ranjivosti i gubitka. Ove osobine mogu biti prilagodljive u represivnoj ili bezakonskoj atmosferi, ali su također štetne za psihološki razvoj djece (Lindy & Lifton, 2001).
Obično, traumatizirani ljudi i dalje žive u pokušaju da funkcioniraju “normalno”, ali nose svoju napetost samo ispod površine, ne znajući kako to riješiti. Ljudi koriste alkohol kako bi sami liječili svoje simptome. Terapija je kulturološki stigmatizirana, pa je rijetkost da će se žrtve traume odlučiti za takav oblik liječenja. Prevalencija traume je produžena kombinacijom siromaštva, političke ravnodušnosti, stigmatizacije protiv traženja mentalne zdravstvena zaštita, i preopterećen sustav mentalnog zdravlja.
Međutim, sada je psihološki pritisak dosegao tako visoku razinu da mnogi traže psihološku pomoć unatoč stigmatizaciji. Tamo u većini slučajeva dobivaju lijekove koji samo nakratko ublaže simptome. Nažalost, daju im se lijekovi na vrlo dug period. Takav psihofarmakološki tretman praktički je jedini oblik pomoći koji odražava opći pristup u sustavu mentalnog zdravlja. Farmakoterapija je često poželjna jer zahtjeva manje vremena i predstavlja jednostavnije rješenje za već preopterećen sustav primarne zdravstvene zaštite. Osim toga to je jedno od najčešće korištenih sredstava za samopomoć ili samo zloupotrebu. Vrlo često neka područja imaju premalo kvalificiranih liječnika koji su preopterećeni, te su skloni propisivati lijekove na recept. Ima ljudi koji budu na sedam ili osam različitih lijekova. Međutim, lijekovi obično nisu najprikladniji način liječenja psihotraume a ljudi prečesto postaju ovisni o tim lijekovima na recept.
Ako se koristi širi koncept iscjeljivanja u kojem se osobnost ne razmatra odvojeno od društvenog konteksta, onda je prebacivanje s "žrtve" na "preživjelog" jednako pitanje društvene pravde kao i pitanje bilo kojeg osobnog procesa koji pojedinac poduzima.
Summerfield tvrdi da: “ako simbolične akcije nisu povezane sa isporukom istine, pravde, i društvenih promjena, oni su u opasnosti da se vide kao strategija “otkupljenja” od preživjelih. Socijalna reforma je najbolji lijek, za žrtve rata i zlodjela; to znači javno priznanje i pravdu. Zdravlje i bolest imaju društvene i političke korijene: post-traumatske reakcije nisu samo privatni problem i dužnost pojedinca da se oporavi, već optužnica društveno-političkim snagama koje su ih proizvele. (Summerfield, D. “War and Mental Health: a Brief Overview.” British Medical Journal 321(2000): 232–235. )
Pristup problemu
Smatramo da trenutno nema dovoljan broj stručnjaka koji se mogu baviti situacijom, niti se u dogledno vrijeme može obučiti dovoljan broj. U društvima u kojima radimo postoji snažna stigmatizacija protiv odlaska psihijatru ili psihologu. Iz tog razloga najbolje rješenje vidimo u dobro obučenim i superviziranim Peer savjetnicima “peer counselors”. Riječ peer engleskog je podrijetla i označava vršnjake/inje, odnosno, kolege/ice ili ravnopravne osobe. Ova metoda savjetovanja odnosi se na organiziranu laičku pomoć putem koje osobe sa sličnim iskustvima savjetuju druge osobe. Osposobljavanje takvih ljudi traje 150 sati.
Također čvrsto vjerujemo da je zacjeljivanje rana uzrokovanih traumom nužan uvjet pomirenja, ili kako profesor Adam Curle kaže, uvjet za mir. Smatramo da je upravo ta komponenta sastavni dio problema koji do sada nije bio integriran u strategiju rješavanja sukoba. Istinsko iscjeljivanje zahtjeva stalne osobne, društvene i političke pokušaje integriranja patnje prošlosti u sadašnjost.